Holokaust na prostorima Srbije
Počeci Holokausta na prostorima Srbije, tadašnje Kraljevine Jugoslavije, mogu se pratiti od 1938. godine, kada su započele prve naznake relativno otvorene antisemitističke politike čije su tendencije prihvatale tadašnje vlasti. Politička situacija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je zakomplikovana razilaženjima političkog mišljenja vlasti i jakom prisutnošću pokreta otpora fašizmu i nacizmu. Bez obzira na prisutnost partizanskog pokreta otpora, u aprilu 1941. godine započeo je prisilan popis Jevreja u Beogradu, za čim je usledila naredba o popisu svih Jevreja i Roma širom Srbije, što je uključivalo i prisilu nošenja obeležja – žute trake oko ruke za Jevreje, kao i prisilan rad i ograničeno kretanje u javnom prostoru. U narednom periodu usledila su intenzivna hapšenja, racije i odvođenje Jevreja u koncentracione logore širom Srbije (akcija Kladovo transport 1940, racija u Novom Sadu i južnoj Bačkoj 1942, deportacija subotičkih Jevreja 1944, koncentracioni logor Sajmište, koncentracioni logor Banjica, koncentracioni logori Crveni Krst u Nišu i Dulag 183 u Šapcu), ali i u koncentracione logore drugih evropskih zemalja (koncentracioni logori Aušvic, Dahau, Bergen-Belsen i tako dalje). Tokom Drugog svetskog rata ubijeno je oko 83% jevrejskog stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji, a na prostoru Srbije Holokaust je ostavio još drastičnije posledice: naime, od oko 16000 Jevreja u Holokaustu je ubijeno oko 14500, što u zbiru sa oko 17000 jevrejskih žrtava sa prostora Vojvodine daje tragičan bilans. Razmera genocida usmerenog prema jevrejskom narodu bila je tolika da je već 1942. godine nacistička vlast proglasila Srbiju „slobodnom od Jevreja“. Osim Jevreja, u koncentracionim logorima na području Srbije stradao je i veliki broj Srba, kao i Roma.
Ostavite komentar