David Grosman: Mi smo svi jedno infektivno ljudsko tkivo!
Ova je pošast veća od nas. Jača je od svakog neprijatelja od krvi i mesa s kojim smo se susreli, snažnija od svakog superheroja kojeg smo izazivali u mašti i na filmovima. Povremeno do srca prodre pomisao od koje se ledi krv u žilama, da ćemo možda ovaj put izgubiti u ratu protiv nje, stvarno izgubiti. Poraz na nivou celog sveta. Kao u danima “španskog gripa”. To je pomisao koju odmah odbacujemo – pa kako bismo mogli izgubiti? Mi smo ipak čovečanstvo 21. veka! Napredni smo, kompjutorizovani, naoružani bezbrojnim oružjem i sredstvima uništenja, zaštićeni antibioticima, otporni…
Pa ipak, nešto u njoj, ovoj pošasti, govori da su pravila igre ovaj put drugačija od onoga na što smo navikli – i to u tolikoj meri da zapravo za sada možemo reći da pravila nema. S užasom svakog sata prebrojavamo bolesne i mrtve u svakom kutku sveta. Za to vreme neprijatelj koji se namerio na nas ne pokazuje znakove umora ni usporavanja, dok neprekidno žanje i koristi naša tela da bi se umnožio.
“Pošast nije nešto po meri čoveka; stoga govorimo da je pošast tek babaroga našeg uma, noćna mora koja će nestati”, napisao je Albert Kami u svom romanu Kuga. “Ali ona ne nestane uvek, i od jedne noćne more do druge, ljudi su ti koji nestaju… [Oni] su mislili da je za njih još uvek sve moguće; što je pretpostavilo da je pošast nemoguća. Nastavili su obavljati svoje poslove, organovati putovanja i formirati poglede na život. Kako su mogli i pomisliti na nešto poput kuge, koja isključuje svaku budućnost?”
Sad već znamo: određeni postotak stanovništva biće zaražen virusom. Određeni postotak će umreti. U Sjedinjenim Državama govore o milion ljudi. Smrt je sada vrlo opipljiva. Oni koji mogu, potiskuju. Ali oni čija je mašta vrlo aktivna – poput ovog pisca na primer – tako da ono što napiše morate uzeti sa sumnjom i skepsom – postaju žrtve zamišljanja i scenarija koji se umnožavaju brzinom koja nije manja od stope zaraze virusom. Gotovo svaka osoba s kojom se susretnem na mene prenosi različite mogućnosti svoje budućnosti na ruletu pošasti. I mog života bez te osobe. I njenog života bez mene. Svaki sastanak, svaki razgovor, mogao bi biti poslednji.
Krug se sve više steže. Isprva su nam rekli: “Zatvaramo nebo” (kakav izraz!). Nakon toga su zatvoreni omiljeni kafići, pozorišta, sportski tereni, muzeji. Dečji vrtići, škole, fakulteti. Čovečanstvo gasi jedan po jedan svetionik.
Odjednom nas je snašla katastrofa biblijskih razmera. “Tada On pošalje pošast na ljude.” I pošast je poharala svet. Svaka osoba na svetu učestvuje u ovoj drami. Nijedna osoba nije isključena. Ne postoji niko čiji je intenzitet učestvovanja manji od nekog drugog. S jedne strane, zbog prirode masovnog pokolja, mrtvi koje ne poznajemo tek su broj, oni su anonimni, bezlični. No, s druge strane, kada danas pogledamo one koji su nam bliski, svoje voljene, osećamo da je svaka osoba cela kultura, beskonačna, čiji bi nestanak s ovog sveta uklonio nekoga ko je sada, i zauvek će biti nezamenjiv. Jedinstvenost svake osobe odjednom prodire iz njih, kao što zbog ljubavi odvajamo jednu osobu iz mase koja prolazi kroz naš život, tako nas je, sada to vidimo, svesnost o smrti nagnala da činimo isto.
I blagosloven bio humor, najbolji način da sve ovo prebrodimo. Dok se možemo smejati koronavirusu, zapravo pokazujemo da nas još nije u potpunosti paralizovao. Da u nama još postoji sloboda kretanja dok se s njim suočavamo. Da se nastavljamo boriti s njim i da nismo samo njegove bespomoćne žrtve (preciznije, zapravo jesmo njegove bespomoćne žrtve, ali smo izmislili način za svladavanje užasa koji nam donosi ta spoznaja, pa čak i način da nas ta spoznaja zabavlja).
Za mnoge će pošast možda u nastavku njihovog života postati sudbonosni i formirajući događaj. Kada konačno iščezne i ljudi izađu iz svojih domova nakon dugotrajne zatvorenosti, možda će biti artikulisane nove i iznenađujuće mogućnosti: dodirivanje temelja postojanja možda će upravo to i podstaknuti. Možda će opipljivost smrti i čudo spasenja od nje protresti i prodrmati žene i muškarce. Mnogi će izgubiti bližnje. Mnogi će izgubiti radno mesto, sredstva za egzistenciju, dostojanstvo. No, kada pošast završi, možda će biti onih koji se neće hteti vratiti svojim starim životima. Biće onih – naravno, koji će biti u mogućnosti – te će napustiti posao, koji ih je godinama gušio i sputavao. Neki će odlučiti da napuste svoje porodice. Da napuste partnera. Na svet doneti dete, ili se baš od toga suzdržati. Biće onih koji će izaći iz ormara (iz svih vrsta ormara). Neki će početi da veruju u boga. Biće religioznih vernika koji će postati ateisti. Moguće je da će svesnost o kratkoći i krhkosti života podstaknuti muškarce i žene na stvaranje novog poretka prioriteta. Na daleko veće insistiranje na razdvajanju žita od kukolja. Na razumevanje da je vreme – ne novac – njihov najvredniji resurs.
Biće nekih koji će se prvi put preispitati o izborima koje su doneli, o onome što su propustili i o kompromisima koje su napravili. O ljubavima koje se nisu usudili voleti. O životima koje se nisu usudili živeti. Muškarci i žene pitaće se – verovatno nakratko, ali mogućnosti će svejedno biti artikulisane – zašto su traćili dane na odnose koji im život čine bednim. Takođe će postojati oni kojima će se njihovi politički stavovi odjednom činiti pogrešnima, utemeljeni isključivo na strahovima ili na vrednostima koje su se raspale tokom trajanja pošasti. Neki će možda odjednom posumnjati u razloge zbog kojih se njihov narod borio protiv svog neprijatelja generacijama i verovao da je rat utemeljen na božanskom proglasu. Možda će proživljavanje takvog teškog ljudskog iskustva na primer podstaći ljude na gnušanje od nacionalističkih pogleda i odbijanje stavova koji promovišu separaciju i ksenofobiju. Moguće je da će se takođe pojaviti neki koji će se prvi put zapitati na primje zašto Izraelci i Palestinci nastavljaju međusobno da se bore, otežavajući sebi život već više od sto godina zbog rata koji se već davno mogao završiti.
Sam čin izvlačenja mašte iz dubine očaja i straha koji sada prevladavaju ima svoju vlastitu snagu. Mašta može videti ne samo propast, takođe može održavati slobodu uma. U paralizirajućim vremenima poput današnjih mašta je poput sidra koje možemo baciti iz dubina očaja u budućnost, koje potom počinjemo vući prema sebi. Sama mogućnost zamišljanja bolje situacije znači da još nismo dopustili da nam pošast i zaprepašćenje koje uzrokuje obuzmu celo biće. Tako je moguće nadati se da će možda, nakon što se pošast završi i vazduh bude ispunjen osećanjem zaceljivanja, oporavka i ozdravljenja, drugačiji duh prožeti čovečanstvo; duh jednostavnosti i nove svežine. Možda će ljudi početi otkrivati na primer zanimljive znakove nedužnosti neiskvarene čak ni mrvicom cinizma. Možda će odjednom blagost, na neko vreme, postati zakonito sredstvo plaćanja. Možda ćemo razumeti da nam je ubojita pošast dala priliku da sa sebe odsečemo slojeve debele, gramzive pohlepe. Guste, nekritičke misli. Obilja koje je postalo prekomerno i već nas je počelo gušiti. (I zašto smo, pobogu, skupljali toliko stvari? Zašto smo gomilali stvari u životu dok i sam život nije bio zakopan ispod brda stvari koje nemaju nikakvu svrhu?)
Možda će ljudi sagledati sve aspekte uvrnutog pletiva društva obilja i preteranosti i jednostavno hteti da povrate. Možda će ih odjednom pogoditi banalna, naivna svesnost da je apsolutno grozno da postoje ljudi koji su toliko bogati i drugi koji su toliko siromašni. Da je apsolutno grozno da takav bogat i prezasićen svet ne daje svakoj rođenoj bebi jednaku priliku. Mi smo svi zasigurno jedno infektivno ljudsko tkivo, kao što upravo otkrivamo. Zasigurno je dobro svake osobe ultimativno dobro svih nas. Zasigurno je dobro planeta na kojem živimo naše dobro, to je naša dobrobit i jasnoća našeg disanja, kao i budućnost naše dece.
I možda će se i mediji, čija je prisutnost u pisanju priče naših života i našeg doba gotovo potpuna, iskreno zapitati koja je bila njihova uloga u osećaju opšteg gađenja koji nas je obuzeo pre pošasti. Zašto smo ostavljeni u uverenju da nama nemilosrdno manipulišu ljudi iz besramnih interesnih grupa, ispirajući nam mozak i pljačkajući naš novac? I da nam naši mediji pričaju komplikovanu i tragičnu priču na klinički i grub način. Ne govorim o ozbiljnom, istraživačkom, hrabrom novinarstvu, već o “masovnim medijima”, koji su se već odavno promenili iz medija usmerenih prema masama u medije koji su ljude pretvorili u masu. I neretko, u rulju.
Hoće li se bilo što od onoga što je ovde opisano dogoditi? Ko zna? A čak i ako se dogodi, bojim se da će brzo izbledeti i stvari će se vratiti u stanje koje je bilo pre nego što nas je napala pošast, pre poplave. Čemu ćemo biti izloženi do tada, teško je pretpostaviti. Ali biće dobro ako kao vrstu leka, dok se ne otkrije vakcina protiv pošasti, nastavimo da postavljamo pitanja.
Originalno objavljeno u nedeljniku Express
David Grosman je jedan od najznačajnijih savremenih svetskih pisaca i najvažniji savremeni izraelski autor.
Poznat kao romansijer, pripovedač, esejista i dramski pisac. Dela Davida Grosmana prevedena su na 25 svetskih jezika, a njihov pisac je dobitnik niza najprestižnijih međunarodnih nagrada za književnost.
Najvažnije knjige proze: Osmeh jagnjeta, Intimna gramatika, Cikcak dečko, Vidi pod: Ljubav, Budi moj nož, Neko da pobegnem sa njim: Roman o neponovljivom gradu Jerusalimu, Njeno telo zna, Lavlji med, Do kraja zemlje, Izvan vremena.
Objavio je i nekoliko knjiga proze za decu i omladinu, od kojih je najpoznatiji kratki romani: Duel u Jerusalimu i Zagrljaj.
Povratak na listu članaka
Ostavite komentar